Neka ti godina nova uistinu bude bolja objavljeno 28.12.2011.
_Piše: Amir Durmić
Od Ebu-Se‘ida el-Hudrija, radijallahu ‘anhu, prenosi se da je Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Slijedit
ćete običaje onih koji su bili prije vas, pedalj po pedalj, podlakticu
po podlakticu, pa čak kada bi se oni zavukli u gušterovu rupu, i vi
biste ušli za njima." Ashabi upitaše: "Kršćane i židove?", a Poslanik,
sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: "A koga drugog?" (Buhari, Sahih, br. 3456)
Nakon što se približio Kurban-bajram,
naše komšije, prijatelji i poznanici kršćanske vjeroispovijesti užurbano
su počeli da se spremaju za ovaj muslimanski blagdan. Muškarci su
odlazili na pijace te birali i kupovali kurbane, dok su žene ostajale
kod kuća kako bi napravile razne vrste kolača i slanih jela. Hiljade
Ivana, Mateja, Kristina i Katarina proveli su besanu noć uoči Bajrama.
Nakon što je Bajram nastupio, veselili su se, igrali i pjevali, i
osjećali se sretnijim nego u bilo kojem drugom danu u godini...
Znamo da bi svaki čovjek čitajući
navedene riječi pomislio: "Da li to mene neko smatra budalom!? U ovakvo
nešto ne bi povjerovao niko zdrave pameti! Kršćani ne slave Bajram, niti
ga trebaju slaviti, jer to nije njihov praznik." Naravno da kršćani ne
slave Bajram. Takav slučaj vjerovatno nikada nije zabilježen u svijetu.
Kršćani nikada nisu kupovali kurbane, niti su mahsuz radi Bajrama
pravili posebna jela, niti su ikada izdvajali velike sume novca kako bi u
posebnom ambijentu i skupim hotelima dočekali Bajram. Nisu, niti
trebaju. To bi svakako bilo besmisleno i glupo, a onaj kršćanin koji bi
to eventualno i učinio, morao bi imati izuzetno velik motiv za to, poput
recimo zadivljenosti islamom kao religijom, i neodoljivom željom da
slijedi i „kopira" muslimane u njihovim propisima i običajima, što danas
nikako nije slučaj. Ali razmislimo malo o jednoj drugoj, vrlo sličnoj
priči, koja je nažalost potpuno istinita. Kada se približi Nova godina,
muslimane naših prostora uhvati neopisiva sreća i nekakvo euforičko
stanje koje se ogleda u dugotrajnim pripremama za doček „najluđe noći" u
godini, kojoj ovaj epitet savršeno odgovara. Skoro mjesec dana
unaprijed, čak i oni Bošnjaci koji su slabog materijalnog stanja,
planiraju u kojem gradu ili hotelu će dočekati Novu godinu, šta će obući
za Novu godinu, šta će sve kupiti za Novu godinu, kod koga će djecu
ostaviti na čuvanje za Novu godinu..., a o bogatašima da i ne govorimo.
Skupocjena putovanja u evropske prijestolnice ili čak i na druge
kontinente, u planu su mnogih bogataša kada razmišljaju o dočeku Nove
godine. Veliki broj naših građana kao da živi za ovu noć i kao da je ona
svrha njihovog postojanja, a kada dođe i prođe, već nostalgično
razmišljaju o tome kako će dočekati i provesti narednu. Imajući u vidu
da Novoj godini prethodi katolički blagdan Božić, mnogi kršćanski
običaji koji su svojstveni samo kršćanstvu i kršćanima, spontano su se
počeli vezati i za Novu godinu te su postepeno prihvaćeni kao
nezaobilazni popratni detalji proslave Nove godine, a ne Božića. Mnoge
od tih običaja muslimani su nažalost zdušno prihvatili kao svoj ili u
najmanju ruku kao međunarodni običaj.
Bošnjaci i Djed Mraz
Djeca se nevjerovatno raduju Novoj
godini i Djedu Mrazu, odnosno kršćanskom svecu Svetom Nikoli, oko koga
postoje kontroverze, i čiji mit i sve ono što je on donio sa sobom
kritiziraju čak i mnogi vjerski predstavnici kršćana. Raduju se
bošnjačka djeca sjedobradom starcu iz bajke i kićenju jelke, kao i
poklonima koje će pod drvo ili pak u čarapu staviti Djed Mraz koji živi
samo u dječijoj mašti. Djedica ih posjeti tek nakon što djeca zaspe,
umorna od dugog čekanja da se dedo konačno pojavi u svojim sanjkama koje
vuku irvasi. Djeda Mraz i jelka (ili bolje reći božićno drvce) su
originalni i neizostavni detalji koji se vežu za doček katoličkog
blagdana Božića, a koje su muslimani Bošnjaci svojski prihvatili kao dio
dočeka Nove godine. Mnogi se ljute ako im se predbaci kako oni koji se
tradicionalno pripremaju za doček i proslavu Nove godine ustvari do u
detalje kopiraju i slijede običaje kršćana koje oni prakticiraju uz
Božić, međutim istina je sasvim izvjesna. Samo, istinu je ponekad teško
prihvatiti. Jer ipak, „tako smo odrasli", reći će mnogi, i pravdati se
kako oni svojim pripremama za doček Nove godine ne žele, niti im je na
kraj pameti, da slijede kršćane u njihovim običajima! „Naša srca su
čista i Allah zna naše namjere! Srcem i dušom volimo islam, samo se malo
volimo proveseliti za Novu godinu, a djeca vole nekako tog Djeda Mraza,
i mi ga ne zovemo Djed Božićnjak! Tako kažu ovi, drugi...."
Ovo su uglavnom najčešća opravdanja onih
koji se još uvijek ne mogu odreći jelke i Djeda Mraza. Kada bi ova
opravdanja bila i prihvatljiva, postoje mnogi drugi razlozi koji će
muslimana odvratiti od bilo kakve želje da na klasičan način učestvuje u
„dočeku" i proslavi ove noći.
Krvava noć
Valjda će svi muslimani barem priznati
kako je alkohol po našoj vjeri islamu strogo zabranjen. To smo sigurno
svi naučili još od svojih nena i deda na čiju tradiciju se volimo
pozivati.
„Alkohol je majka svakog zla", učili smo. „Ja sam silan i ohol! Ja se zovem alkohol!", pamtimo refren pjesmice iz knjige Islamska čitanka,
u kojoj alkohol „govori" sam o sebi i zlu koje donosi. Ali nekako ta
Nova godina ne ide baš bez alkohola. Desetak dana pred Novu godinu, u
čitavom svijetu, pa i u našoj zemlji, enormno se poveća prodaja
alkohola, kojeg ljudi akumuliraju u svoje ostave, kako bi ga iznijeli na
trpezu te se dobro natroskali u toj ludoj noći. Hektolitri raznih vrsta
alkoholnih pića popiju se pri dočeku Nove godine, a hitne službe rade
„punom parom" čitavu noć. Posjekotine, razderotine, ubodi noževima, rane
od vatrenog oružja, ranjavanja kao posljedica korištenja pirotehničkih
sredstava, samo su neke od ozljeda koje će zdravstveni radnici koji su
imali (ne)sreću da te noći budu dežurni, morati sanirati ozlijeđenim
građanima. Statistika je svake godine nekako krvavija. Više mrtvih, više
ranjenih, više predoziranih alkoholom. A alkohol u ovoj noći donosi i
moralnu anarhiju. Stid nestaje, a blud, brakolomstvo i orgijanja
dominiraju nakon što nastupi ponoć. Ove činjenice niko ne može poricati.
Naš Gospodar Allah, kome ćemo se svi prije ili kasnije vratiti, sigurno
nije zadovoljan sa onim što se dešava te noći. Pa zašto da mi budemo
(sa)učesnici u tom krvavom i anarhičnom piru? Ako je danas većini ljudi
ova noć najdraža u godini, moramo biti svjesni da je ona u isto vrijeme
Allahu jedna od najomraženijih noći, naravno zbog raznovrsnosti i
količine grijeha koji se u njoj počine.
''Sretna Nova...''
Želje i čestitke koje se izgovore te
noći su mnogobrojne. Usmeno ili pismeno, klasično ili elektronski,
milijarde ljudi razmjenjuju optimistične poruke. Uspjeh u životu, sreća u
braku, mnogo zdravlja... odjekuje čitavu noć. Međutim, najveći dio tih
želja ipak ostanu samo želje, jer kada se glave otrijezne i prođe
euforija te noći, ljudi se vrate svojoj stvarnosti, za koju nanovo
shvate da je često vrlo surova i teška, te jako daleko od idealnosti.
Ironično je što velikom broju ljudi u svijetu ova noć donese samo bol i
patnju, a neki bukvalno izgube glavu ili do kraja života ostanu
invalidi. Razlog su naravno saobraćajne nesreće ili neke od već
spomenutih povreda koje su te noći daleko mnogobrojnije nego tokom
drugih noći u godini. Možda i postoji način da se neke od tih
optimističnih želja zaista i ispune, samo kada bi se gradske vlasti i
građani dogovorili oko nekih sitnica. O čemu se radi? Osrednje bosanske
općine za novogodišnje uređenje grada, vatromet i ostale popratne
detalje, potroše desetine pa čak i stotine hiljada maraka, a mnogi
veliki gradovi u svijetu na iste ludosti potroše i milione eura. Sav taj
novac u vidu vatrometa zauvijek nestane u nekoliko minuta svjetlosti i
ovacija pijanih posmatrača. Svakom moralnom, a i normalnom građaninu
naše, ili bilo koje druge države na svijetu, nova godina bi istinski
bila bolja, sretnija i berićetnija kada bi se recimo od tog uzaludno
bačenog novca kupio stan jednoj materijalno ugroženoj porodici, kojih
danas ne manjka, te se tako zauvijek riješio njihov životni problem.
Skupa operacija kojom bi se bolesniku spasio ili barem olakšao život, a
koja bi se finansirala iz sredstava namijenjenih za novogodišnje
uređenje grada, isto tako bi građanima trebala novu godinu učiniti
sretnijom i boljom. Dovoljno bi se bilo odreći kratkotrajnog ćeifa od
kojeg niko nema stvarne koristi, osim možda firmi koje prodaju
pirotehnička sredstva i novogodišnje ukrase. Ovakvih primjera je na
stotine. Ali ipak, bojimo se da ćemo na ovakvu „Novu godinu", bez
kićenja grada i vatrometa, morati čekati još dugo, do nekih savjesnijih
građana i još savjesnijih gradskih čelnika.
Nije teško! Pokušaj!
Toliko o (ne)sreći koju nosi Nova
godina, a svakom onom ko iz bilo kojeg razloga još uvijek osjeća
„obavezu" prema toj noći, možemo poručiti sljedeće: Pokušaj da ne
učestvuješ u proslavama i dočecima ove noći jer se u njoj krše Allahove
granice i čini ono što naš Gospodar mrzi i prezire. Te noći rano ugasi
svjetlo i neka svi vide da bojkotiraš sve ono što se u njoj dešava. Ne
boj se ničijih prigovora. Zar nemaš pravo izbora? Ne reci: "Kako ću to
učiniti? Ja s tim ništa neću promijeniti, jer većina ljudi tako radi.
Šta će reći ljudi? Proglasit će me da sam `kontra svijeta´ i da sam lud,
fanatik..." Itekako ćeš mnogo toga promijeniti. Kao prvo, promijenit
ćeš sebe. Samome sebi ćeš pokazati kako je tvoja ljubav prema tvome
Gospodaru mnogo jača i veća od toga da se bojiš prigovora ljudi. Samome
sebi pokazat ćeš kako ne želiš žrtvovati naklonost Uzvišenog Stvoritelja
zbog kratkotrajnog uživanja koje će nestati onog trenutka kada završi
novogodišnji vatromet. Te noći lezi „na vrijeme" sretan i zadovoljan što
ti je Allah podario mnoge blagodati o kojima malo razmišljaš, a kojih
bi postao svjestan tek nakon što bi ih izgubio. Razmisli o svome
zdravlju i porodici, nafaki koja ti je dostatna, kao i miru i sigurnosti
u kojima uživaš. Tada će ti svaka noć u godini biti mnogo draža nego
što je „najluđa noć" draga bilo kome od onih koji je željno očekuju
čitave godine, a blaženi osjećaj trijumfa zavladat će tvojom dušom i
tijelom jer su bogobojaznost i razum pobijedili strast i ružne običaje.
(Iz knjige: ''Biseri sunneta u mozaiku vremena'', autor Amir Durmić)